U VOGOŠĆI SE JOŠ PRIČA O OVOM ČOVJEKU: Vratio se kući sa svoje sahrane!

Kažu da klinička i “prava” smrt nemaju baš puno zajedničkih strana. Kod kliničke smrti dođe do zastoja rada srca i respiratornog sistema dok mozak nastavlja svoju funkciju, radi i živ je.

Oni koji dožive kliničku smrt nerijetko se ponovo vrate u život. Kod prave smrti umre i mozak i više povratka nazad nema.

Istina, primjera onih koji su se nakon smrti “vraćali kući” sa svoje sahrane malo je ali ih je bilo. Po riječima Murata Musabegovića iz Vogošće, jedan od takvih slučajeva 1960. godine zabilježen je i u njegovoj općini.

Oproštajni govori

– Vukan Perić, sin Lazara, rođen 1929. godine u vogošćanskom naselju Budišići šezdesetih godina važio je za vrlo zanimljivog šereta, kaže Murat Musabegović. U svojoj dvadesetoj godini oženio se Ružom Bogdanović koja mu je rodila više kćerki. Znao je zbijati šale na tuđi ali i vlastiti račun. Jednog dana 1960. godine, prijatelje, poznanike i radne kolege iz firme UNIS-ENERGOTEHNIKA u Vogošći, gdje je radio, naprasno je šokirala vijest o njegovoj, iznenadnoj, smrti. Smrtovnice o obavijesti za sahranu bukvalno su osvanule preko noći. Rijeka građana počela je obilaziti njegovu porodicu i izražavati joj sućut. Njegove radne kolege, pritekle su u pomoć kako bi sahrana protekla onako kako zaslužuje dobar, vrijedan i društven radni kolega.

Kažu da se na njegovom pogrebu okupio do tada najveći broj građana jer ne dešava se svaki dan da, bukvalno, preko noći, neko umre u “cvijetu mladosti”.

Predstavnici sindikata njegove firme, predstavnici društveno političkih organizacija i drugi prijatelji i poznanici, u svojim obraćanjima nad njegovim odrom, pohvalno su opisivali životopis Vukana Perića. Neki su u svojim oproštajnim govorima naznačavali kako bi on “da je kojim slučajem živ tek znao uživati u čarima života”.

Nakon oproštajnih govora sveštenik je pozvao one koji su se, cjelivanjem pokojnika, htjeli oprostiti od njega. Radnici pogrebnog preduzeća skinuli su poklopac sa sanduka.

– Šta se ovdje zbiva, začuo se glas iz kovčega.

Radnici pogrebnog preduzeća i oni koji su se nalazili u neposrednoj blizini odra počeli su padati u nesvjest.

Drugi su, pak, vidjevši da pokojnik ustaje iz sanduka svojim nogama “dali vjetar” i pobjegli sa groblja glavom bez obzira.

– Čekajte i mene, slušali su za sobom “pokojnikove” povike.

Vidjevši da je ostao sam “pokojniku” nije bilo druge nego da, pošto se malo pričestio ostavljenom rakijom, sanduk u kojem je ležao uzme pod ruku i zaputi se prema svojoj kući.

Uz put su mu neki, ne znajući za njegovu sahranu, otpozdravljali čudeći se mrtvačkom sanduku koji je nosio.

– Sigurno opet zbija neku šalu, komentarisali su.

– Nešto su mi se leđa od ležanja ukočila. Vi sjednite i počastite se, a ja ću da se odmorim malo, rekao je gostima koje je zatekao u svojoj kući. Nemalo je bio iznenađen kad su oni svi od reda počeli padati u nesvjest.

Ispustio je mrtvački sanduk iz ruku te se latio česme da sa vodom kvasi lica prisutnih i tako ih budi iz nepredviđenog sna.

– Šta se ovdje zbiva, opet mu izleti isti uzvik ko na groblju. Je li se to neka moja kćerka udaje pa mi ne smiješ reći, pitao je svoju suprugu Ružu koja je polako počinjala da dolazi k sebi. Ni je to razlog za tugu. Idem po muziku da napravimo pravo veselje.

Tek kada su se i drugi počeli pribirati i dolaziti k sebi objasnili su mu o čemu se, zapravo, radilo. Rekli su mu kako su ga maloprije “ispratili” na groblje, te im nije jasno kako je uskrsnuo. Ne vjerujući da je živ štipali su ga po raznim dijelovima tijela. Njegovi uzvici bola vraćali su ih u stvarnost.

Ispostavilo se, kasnije, da se Vukan Perić izvjesno vrijeme nalazio u stanju kliničke smrti. Kako je do toga došlo i kako se on ponovo vratio među žive nikada u potpunosti nije razjašnjeno. Tek, godinama kasnije njegov slučaj se prepričavao po sijelima i prelima.

Čuvao sanduk

Vukan je na tavanu svoje kuće brižno čuvao pogrebni sanduk, čistio ga i glancao s vremena na vrijeme, kako je sam volio reći, da mu se nađe pri ruci ako zatreba.

Njegovi prijatelji sjećaju se brojnih komičnih scena koje su pratili njegovo putovanje i povratak sa “onog svijeta”. U radnoj sredini, kada bi ga rukovodioci ulovili da zabušava sa ispunjenjem radnih zadataka, znao je iz džepa trznuti svoju smrtovnici i govoriti da ga puste na miru.

– Kako će mrtav čovjek ispunjavati radne zadatke, govorio im je u šali.

Da li je Vukanu, u međuvremenu, zatrebao pogrebni sanduk u kojem je, svojevremeno, boravio teško je znati. Minuli rat u Bosni i Hercegovini izbrisao je tragove na putu kojim je on krenuo. Gdje je on danas? Da li je živ? Malo ko to zna.

U Vogošći je nestalo njegovih dosjetki i šala, priča o njegovom pogrebu i zagrobnom životu ali ne i sjećanja na njega i njih…